23.11.2004., utorak
Tuđi život
Ne znam je li još tko i kada poželio živjeti neki drugi (zapravo, tuđi) život? Moj nije krajnje dno, zbilja nije – ali nije niti takav da mogu uživati u njemu. Ono, kak ljudi vele: «disati punim plućima». Ja nekako stalno dišem na pola. Jer nikad ne znam iza kojeg će me ugla kaj strefiti. Kod mene je sve po principu: nešto dobro, 567 sranja, nešto dobro, 900 sranja, nešto dobro, 678 sranja... i tak... Ne usudim se biti sretna. Jer znam da se za jedan lijepi trenutak moram kasnije napušiti bar metar govana. Zato stalno živim u prostoru koji naginje depresiji ne bi li me oni manje ružni, ali ipak ružni, događaji iznenadili kao lijepi. A, kao za vraga, znam da postoje neki drugi (tuđi) životi u kojima je odnos obrnut. Znam da ne može bez ružnih stvari, ali bar bi omjer mogao biti drugačiji... Zavidim ljudima koji vode staložene, mirne, smirene živote. Nekome je to dosadno. Meni je to kraj svijeta. Imam jednu takvu prijateljicu. Kod nje je sve uvijek bilo kao po špagi: školovanje, fakultet, sve bez ikakvih ekscesa, traženje posla, izlasci, udaja... Zapravo, nemaš kaj ekstra istaknut osim da veliš: «njoj je zbilja lijepo u životu». I to je to. Kad ju vidim, odiše mi nekakvom super zen mirnoćom, zadovoljstvom i srećom. Nema stresa, nema kašnjenja, nema šokova, nema opomena, nema saobraćajki, nema neispravne getribe, nema sramote, nema povlačenja po domovima zdravlja u iščekivanju doktora, nema neprospavanih noći, nema svađanja zbog pizdarija, nema strahova, nema ogovaranja iza leđa, nema lažnih prijatelja, nema dječjih bolesti, nema crnjaka, nema hladnoće, nema ničega... samo fini, mirni, uredni, ispeglani i fino složeni život. Ma, super. Po milijunti put mi dođe da me nema nikad, nikad, nikad, nikad, nikad, nikad, nikad višeeeeeeeeeee!!!!!!!!!! |
17.09.2004., petak
Još je samo Tommy ostao
Kad pročitam ili vidim na TV-u vijest o suludim teroristima, otmičarima i inom ološu sa samog dna ljudskog postojanja – bude mi drago što živim u palanki zvanoj Hrvatska, točnije u selu Zagrebu. Ono, bude mi drago što nam je glavna preokupacija tko ima kakve sunčane naočale, što jede npr. Tarik Filipović, gdje noge pere Ivana Banfić i s kim se ševi znate-već-tko. No, kad čujem da je umro Johnny Ramone, bude mi žao što se nisam rodila in the USA, što ne živim u New Yorku i što nisam barem negdje malo bliže zapadnoj civilizaciji. Jer, u tom bih slučaju imala prilike čuti Ramonese uživo više puta no sirotinjska 2 koliko su bili u Zagrebu i imala bih mogućnosti čuti i doživjeti puno više toga lijepoga (s glazbene strane). Ne bi me tijekom prometnog kolapsa šamarale harmonike iz susjednih automobila niti bi mi razne «zvijezde» prodavale čiste narodnjake pod mainstream ili nedaj Bože pop i jazz. Dobro, u USA bi me šamarao bendžo ali... ako već moram birati između nekog najgoreg countrya kojeg pjeva tip u šljaštećem kaubojskom odijelu s resama i s prorijeđenim brčićima te narodnjačke poskočice u kojoj dominira harmonika i suludi tekstovi a izvodi ih napumpana pevaljka – biram ono prvo. Šljašteća odijela nosio je i Elvis. A svi znamo da je bio Kralj. I tak... Ramonesi su bili i ostali jedna od mojih najvećih «glazbenih ljubavi». Bend koji sam mogla i mogu još uvijek slušati u svako doba dana i noći. Bez obzira što bilo tko rekao ili mislio o njima. Meni je ono: «one-two-three-four» zakon. I bilo mi je jako čudno kad sam čula da je Johnny umro. Sličan osjećaj imala sam kada sam čula da je umro Freddy Mercury. Ne znam te ljude osobno nti znam išta o tome kakvi su bili u svakodnevnim situacijama ali baš mi je bilo ono, istinski, žao. Kad je npr. umro Tuđman – nisam osjećala ništa. Ama baš ništa. Zero. Zippo. Njente. E, i kad sam imala 20-tak godina moja najbolja prijateljica i ja smo se svečano zaklele jedna drugoj iznad flaše votke da ćemo svoju djecu podučiti Ramonesima i svemu što su oni bili (i što će ostati). Ja sam svoj dio zakletve ispunila. Moja kći ima 2 godine i čaga na "Sheena is a punk rocker" zajedno sa mnom i širokim osmjehom. |
08.09.2004., srijeda
Kurir uvijek zvoni dvaput
Upravo je bio frajer iz turbo poznate internacionalne kurirske službe (da ne ispadne da nekoga klevećem, obzirom na to di živimo – nikad ne znaš) po pošiljku koju šaljem u inozemstvo. Točnije u Francusku. Tip je strašno nabrijan, ko mladi pit bull, pun sebe do neba. Ja sam lijepo pitala jel mu mogu ja pomoći pri ispunjavanju adrese na koju šaljem paket (jer je zbilja kompliciranija), no on me odjebao kao: «Nisam ja bezveze dostavljač te i te internacionalno poznate kompanije». Ono, samo ekstra inteligentne uzimaju. Ajde. Čim je vidio da naziv ulice počinje sa Rue, zlato pametno je svo napuhano izjavilo: «A, Italija!». Ne, koka, nije, Francuska je. O.K. Ajmo dalje. Sad se malo smirio i pita jel mu mogu diktirat slovo po slovo. Može. Dođemo do činjenice da treba ubaciti apostrof u naziv i ja kažem: «Sad stavite apostrof». «Gdje da stavim, na paket ili?» - pita mene diplomirani inžinjer dostavnih znanosti. Mene, glupu babu koja se sjetila slati paket i usuđuje se ponudit mu se da umjesto njega popuni kućicu s adresom. A, maco, stavi apostrof na paket. I nek bude plastični jer ovi papirnati se brzo zgužvaju. Ili, bolje, nek bude apostrof s kotačićima – e, to je najbolji! To sam mu trebala reć. Ali nisam. Objasnila sam mu ko maloj bebi kaj apostrof zapravo je pa smo i to riješili. E, onda sam trebala reć kaj se u paketu nalazi. Rekla sam. No, sad on to treba na engleskom napisat. Al ne zna. Sav se uzmuvao i zacrvenio – ne zna engleski. Al je vrhovni poglavica nadmenih dostavljača. No dobro. Riješili smo i to. Zahvalio mi se čak. |
07.09.2004., utorak
The novi početak
Danas mi se čini kao lijep dan za početak pisanja bloga. Osim toga, negdje sam pročitala da je pisanje dobar način za riješavanje problema i frustracija – kao, svi problemi postanu banalniji kada ih čovjek pročita. Ajde, možda nešto napravim i na tom planu. Iako mi se moji problemi (oni dugoročni) čine takvima da ne bi postali banalni niti da ih objavljujem u nastavcima kao prilog dnevnim novinama. Elem, tko sam i što sam – ne znam ni sama ponekad baš najbolje, pa niti ne vidim svrhe da idem u duljinu i širinu s podacima koji i nisu nešto impresivno. Koga zanima , sve će saznati usput. Onak iskreno, dosta sam u kurcu. Nemam samopouzdanja ni zere kad su u pitanju važne, životne stvari ali imam kad su u pitanju pizdarije. Lako mi je napravit najkompleksnije stvari za druge ljude al teško kad se o meni radi. Možda sam zato dobar roditelj. Jer mi se da brinuti o mome djetetu, ali i nisam dobar roditelj jer mi se ne da brinuti o meni pa bi se mome djetetu moglo desiti da ostane bez istog. Kad čovjek gleda sa strane – nema greške. Sve je «hunky dory», što bi Bowie reko davnih godina. Ali, nitko ne zna s čim se ja u glavi borim. Iz dana u dan. A borim se sa činjenicom da bih se, od 30 dana u mjesecu, 15 dana najradije ubila dok bih ostatak proživjela kak spada. Imam sve što treba da bi bila sretna: dobrog muža, lijepo dijete, solidno novaca, svoj stan, svoj auto, dobar posao. No, u kurcu sam zato što me prate pizdarije iz prošlosti, iz vremena dok svih tih elemenata nije bilo i dok su stvari bile nešto drugačije posložene. Sad bi netko rekao «odjebi tu prošlost i idi dalje». Da, i ja se trudim. I zato sam u kurcu kaj je to teško. Što me neke stvari još uvijek prate jer nisu okončane i dok ne dobiju svoj closure – što bi rekli Ameri – neću mirno živjeti. A to nije do mene nego do drugih ljudi, i dijelom do države s velikim D. Tko zna, možda i skviknem do tada. Tko zna... |
20.08.2004., petak
Sam da led probijem. 
| < | studeni, 2004 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv